Negdje početkom kolovoza počele su se u internetskim galerijama s prirodoslovnom tematikom pojavljivali čapljice, naše najmanje čaplje. Kada sam primio obavijest i s domaćeg terena, došlo je vrijeme za akciju.

Pristup „našem“ jezeru sredinom ljeta prilično je težak; ako tome pridodam i sve krvopije i potpuno kontra svjetlo, kvalitetne fotografije su gotovo nemoguća misija.

Unatoč svemu, maskiram se i čekam na neku priliku, barem za dokumentarnu snimku.

U dobrih pola sata ispred objektiva su se našle najmanje tri različite čapljice.

Vjerojatno je riječ o migrirajućim jedinkama jer čapljice u periodu gniježđenja nisu prisutne na jezeru.

Letjele su gore i dole po jezeru, skrivale se u rogozu i ponovno lovile u suhom potopljenom grmlju. Kada sam završio seansu, pokazalo se je da čapljice nisu ni približno tako plašljive i pažljive kao većina njihove rodbine.

Redoviti gost jezera je također vodomar, a svoja gnijezda ovdje rade i štijoka, patuljasti gnjurac, labud, vjerojatno i pokoja kokošica te druge manje ptice u rogozu poput crnoglave sjenice i trstenjaka.

Unatoč vrlo lošim graničnim uvjetima, s rezultatom mogu biti posve zadovoljan. Dakako, trebalo je dosta strpljenja kod obrade fotografija. Pouka priče: ne odustajte ni u najlošijim uvjetima osvjetljenja. Isto vrijedi i za vremenske prilike.